|
|
| < | siječanj, 2010 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Čitaj i shvatit ćeš! ;)
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Cui-daore je bio prekrasan.Restoran na 8 katova pred kojim je bio veliki klaun.
Lijepo uređen i zbilja sladak,u njemu si mogao pronaći nešto za sebe ma koliko izbirljiv bio.Najela sam se japanske govedine i paelje.Iako nisam sigurno što je bilo unutra,znam da je bilo fino.
Osim toga,Sara je rekla da u potpunosti vjeruje restoranu i dobavljačima tako da nije bilo problema.Site smo krenule u shopping.Ooooooooo da!Jedva sam dočekala.
-Hankyu Department Store.Hm...Zvuči...Čudno. -.-
-Znam.Ni ja nisam bila oduševljena kad sam čula i vidjela izvana.Ali ponuda je fenomenalna!Baš je super.Vjeruj mi.
-Vjerujem.Samo kažem da je čudno.
Vozikale smo se Osakom.Upijala sam sve kao spužva.Bilo je odlično.Japan je zaista bio lijep.Ispunio i nadmašio sva moja očekivanja.A tek sam ga počela promatrati i upoznavati.Razmišljala sam o preseljenju.Ne za ozbiljno,ali ipak... 
Kad smo došle pred Hankyu moje oduševljenje je splasnulo.Izgledao je...Čudno.Ali kad smo ušle,nisam zatvarala usta.Bradu sam vukla po podu i smješkala se.
-Kud idemo prvo?
-Ti reci,tvoji su novci.
-MOJI????
-Gospođica Joy se pobrinula da dobiješ sve što ti treba.Recimo da bi ti svi zavidjeli da živiš ovdje.Bila bi vrlo bogata,imućna.
-Ono tamo!!-prstom sam pokazala na dučanćić u čijem izlogu je bilo zaista lijepe odjeće.Pokupovala sam pola dućana.Oduševljena sam krenula dalje.Sara me jedva pratila i stalno prigovarala kako sam rastrošna,ali se smješkala i govorila kako mi što stoji.Zahvaljujući njoj sam odabrala dosta lijepih stvarčica.Dobila sam i 4 kimona!Furisode-šareni kimono dugih rukava jer sam mlada i neudata.Nije baš da shvaćam ali dobro.Uglavnom...Po kimonu možeš puno toga saznati o ženi.Njenu dob,bračni status,ali i praznik ili doba godine koje se približava.Moji su bili:crveni posut bijelim cvjetićima,bijeli koji prelazi u nježno rozi, čisto ljubičasti i crni s nekim crvenim detaljima koje ne bih znala opisati.Dobila sam i neke smiješne čarape za japanke i par japanki,crni kućni ogrtač sa zmajem i još mnogo slatkih stvarčica .Kad smo napokon završile s kupovinom,kad sam našla sve što sam trebala i željela,već je bio mrak.Sari je zazvonio mobitel.
-Ajme Mamoru!Već si trebala biti s njim.Sigurno je zabrinut što te još nema.
-Sara,da li bi mogla ostati s tobom još jedan dan?
-Što se mene tiče,da.Sad ćemo vidjeti.
Javila se.Dugo su razgovarali.Njeno lice je mjenjalo boje-od crvene prouzrokovane smijehom do zelene prouzrokovane strahom.Nisam znala što se događa.Nisam ni željela znati.Kad je Sara prekinula,počela je plakati.
-Mamoru...
-Što mu se dogodilo?
-Ništa.U tome i jest stvar.Oduvijek je bio takav srećković.
Ništa nisam razumijela i nagovarala sam ju da priča dalje.
-Napali su ga.Znali su da trebaš biti kod njega večeras.Njegova kuća je izgorjela do temelja,ali njemu nije ništa...Skoro ništa.Metak mu je okrznuo ruku.To je sve.Mali moj...Da mu se nešto dogodilo,ja...Ne znam kako bih...
-Znam.Ali nije mu ništa.Sad je dobro.Budi sretna.
Kimnula je:"Izgleda da ipak ostaješ još neko vrijeme sa mnom.On će nam se pridružiti sutra ili preksutra.Spavat ćeš u mom stanu.U hotelu je preopasno."Tek tada sam shvatila što se dogodilo.Oni su tražili mene.Metak koji je okrznuo ruku nepoznatog mi čovjeka je bio namjenjen meni.Njegova kuća je izgorjela zbog mene.Od sreće što sam živa,i ja sam zaplakala...
-Jesi li gladna?-Sara me ispitivački promatrala.Nisam htjela da se brine,ali nisam ništa jela već stvarno dugo i moj trbuh je bio na izmaku snaga.Kimnula sam.
-Dobro.I ja sam.Znam super mjesto.
Nasmiješila sam se.Sjele smo na klupicu u parku.
-Kako si ti dospjela u Japan?Vidim da znaš gdje je što i kako što funkcionira.Nije ti prvi put da si ovdje.A tu je i Andrew.Kako je osoba poput tebe završila u Osaki?
-Hm...Hh...Nisam sigurna da bi shvatila.Ali uglavnom...Recimo da je Andrew kriv.Njegova majka zapravo...Andrew je moj nećak.Njegova mama je moja sestra.Zaljubila se u prijateljičinog dečka-svog budućeg muža,kad su njih dvoje došli k njoj jer njen otac nije odobravao njihovu vezu.On je bio iz Tokya.Kad su se posvadili,zamolio je moju sestru(koja mu je u međuvremenu postala najbolja prijateljica) da ide s njim u Japan.Ne znam zašto,ali ona je pristala.Već je bila punoljetna i roditelji ju nisu mogli spriječiti ni odgovoriti.Bila je s njim u Japanu 8 mjeseci.Počeli smo joj faliti pa se vratila i upoznala nas s njim.Zvao se Kichiro i bio je zbilja drag i zgodan.Objavili su zaruke,a moja sestra je shvatila da je trudna.Bili su presretni.Vjenčali su se u Tottoriju.Evo,imam sliku!-otvorila je novčanik i izvadila presavinutu sliku lijepe žene i presavinutu sliku zgodnog mladića.
-To je Kichiro dva dana prije vjenčanja.A to je moja sestra prije 4 godine.
Nešto nije bilo u redu.Sarine oči su se u trenu zacaklile i bile su spremne izliti rijeku suza.
-Sara...Ako ne želiš ne moraš...
-Kichiro je ubijen dok je išao u bolnicu da vidi svoje novorođene sinove.-Sarin lijevi obraz u trenu je bio prošaran suzama,dok je desni krasila samo jedna.-Pljačkaš ga je upucao dok je izlazio iz cvjećarne s ružama kupljenim za Leilu.Naljutila se što nije došao tog dana.Tek sutradan su joj javili.Bila je shrvana.Plakala je cijelo vrijeme i nije se odvajala od sinova.Svi smo ju tješili,ali jednog dana se samo nasmiješila i rekla:"Danas je novi dan."Tog dana su dječaci naučili očevo ime.Bila je savršena majka...
-Bila?
Sara je glasno zaplakala i zagrlila me.
-Umrla je prije 4 godine.Moždani udar.
Jecala je na mom ramenu.Izvadila sam maramice i tješila ju.Nakon nekog vremena,jedino što sam mogla reći je bilo:Danas je novi dan.Tada je ispuhala nos i kimnula glavom.
-Hvala ti malena.
-Samo mi jedna stvar nije jasna.Rekla si da je Leila rodila 2 sina.Andrew ima brata?
-Da.Mamoru kod kojeg ćeš biti u Tottoriju je njegov blizanac.
-Ahaa...
-Ok.Ajmo sad jesti!!!
Ustale smo se s klupe i krenule prema restoranu...Čekaj...Kako je rekla da se zove?Cui-daore?
Kad smo sletjeli,progurale smo se s dva kofera na kotačiće,dva ruksaka i par platnenih vrećica unatoč vrtoglavici. Aerodrom je bio prepun užurbanih Japanaca.Kad su nas napokon pustili da prođemo,morale smo do wc-a koji nikako nismo mogle pronaći.Pitale smo na recepciji,ali su nas gledali kao da ne razumiju engleski i kao da smo lude.Naposlijetku smo ga ugledale.Potrčale smo i obavile što smo trebale,a na izlazu sam se sudarila s djevojkom mojih godina.Imala je dugu tamnu kosu prošaranu kričavo narančastim pramenovima svezanu u dvije duge pletenice,velike oči prenaglašene tamnom šminkom,bila je lijepo građena,odjevena u prekratku šljokavu minicu rezanu ukoso,svijetli top velikog izreza i bijele čizme do koljena na visoku petu koje ne bih obula ni da su zadnje na svijetu.Oko vrata je nosila lančić s privjeskom na kojem se sjajio umjetni kristalić.Sunčane naočale su joj ispale i otkotrljale se do umivaonika.Kad se sagnula da ih dohvati,Sara mi je šapnula:Kurva.Iznenadila sam se,ali sam sumnjala čim sam ju promotrila.Uhvatila sam ju za koščatu ruku i nasmiješila se:I'm sorry...
-It's okey.-htjela je otići.
-But it's not.I want to buy you a drink or go on a lunch with you.
-I...I...I don't have time...
-Then tommorow?
-No...
-Please...
-Well...Fine.But I'm not in town tommorow.I'm in Matsue.Can you get there?
-Sure.
-Meet me in front of Matsue Castle at 3 p.m.
-Ok!See ya' there!
Otrčala je i izgubila se u gomili.Sara me zbunjeno gledala.
-Zašto se nalaziš s njom?Možda je opasna.
-Opasna?!Izgladnjivana djevojka koju su nadrogirali i prisilili na prostituciju je opasna?!!
-Kako znaš da je izgladnjivana i na drogama?
-Pa vidjela si ju...Sama kost i koža.Želim joj priuštiti jedan dobar ručak.
-Drogerašica?
-Ubodi igala na rukama,preeeširoke zjenice...
-Kako to sve stigneš vidjeti??
-Hehe...Iskustvo.
Napokon smo napustile aerodrom.Na parkiralištu nas je čekao narančasti Nissan Murano.Iz njega je izašao mladić u crnom prevelikom odijelu.Košulja je bila blještavo bijela,a kravata sivih nijansi je bila nespretno svezana.
-Kon'nichiwa,Andrew!-Sara se nasmiješila i zagrlila mladića.
-Kon'nichiwa,Sara!A tko je ovo?-nesigurno je progovorio smiješnim naglaskom.
-Gabriella Monteou.Bit će s nama danas,a navečer ćeš ju odvesti u Tottori,kod Mamorua.
-Svakako,gospođo.Drago mi je,gospođice Monteou.
Stisnula sam mu ruku,pa mi je otvorio vrata i sjela sam na stražnje sjedalo dok su on i Sara pričali i stavljali moje torbe u prtljažnik.Sara je sjela pored mene,a Andrew je pustio glazbu.Prije no što smo krenuli,Sara me upitala:
-Andrew će odvesti torbe u hotel.Koliko sam te uspjela shvatiti i upoznati,želiš vidjeti kakav je Japan.Želiš li da idemo busom?
Skoro sam skočila od sreće!Čita mi misli!
-Da!!!!!!!!!!!
Nasmiješila se i otvorila vrata.Polako smo izašle i uzele svaka jedan ruksak.Kimnula je Andrewu,koji se zaokrenuo i ubrzo nestao iz našeg vidokruga.Skoro poskakujući otišle smo do aerodroma blizu kojeg je autobusna stanica na kojoj je upravo stajao autobus.Potrčale smo smijući se i u zadnji tren uskočile u njega.Vozač nas je sumnjičavo promatrao,a zatim odmahnuo glavom i vratio se svojim mislima.Gledala sam ocean,ljude,nebo.Bilo je predivno.Grupa studentica smijala se u zadnjem dijelu autobusa.Među njima sam prepoznala prostitutku s aerodroma.Raspustila je kosu,bila je bez šminke,ali s velikim podočnjacima oko očiju.Bila je odjevena u školsku uniformu,kao i njene prijateljice.Stežući šareni ruksak smiješila se,iako je bila izmorena.Na njoj se vidjelo da vodi dvostruki život.Htjela sam joj prići,ali nisam da ju ne sramotim pred prijateljicama.Iznenada je pala na ruke sitnoj djevojci kratke plave kose.Automatski sam potrčala k njima.Djevojka me začuđeno gledala.Neki gospodin je ustao i ustupio joj svoje mjesto.Posjele smo ju.Dok ju je djevojka pridržavala,uzela sam bočicu i paketić maramica iz svog ruksaka.Pažljivo sam ju oblijevala vodom,maramicom sprječavajući da joj se namoči kosa.Polako je dolazila k sebi,a Sara je zabrinuto dotrčala do mene.Djevojka plave kose me stidljivo pogledavala,a zatim sam joj pružila ruku i rekla:Gabriella.Nasmiješila se i prošaptala:Amaya.
-You are not from here?
-No.
-I can see you aren't.You helped her though you don't know her.
-Well...We met.
-How??
-It doesn't matter.She's waking up.
Amaya je pogledala prijateljicu koja je polako otvarala oči.Kad me ugledala,iznenađeno se trgnula.
-You!
-Yes,me.-nasmiješila sam se.
-How did you...Whatever.
Amaya joj je nešto počela šaptati na uho i nakon toga se izraz njenog lica promijenio.
-Arigato!!!-zagrlila me.Smiješila sam se.
-It means thank you.-Amaya je dodala.
-I know.You are welcome.
-We say it-dozo!
-Then...Dozo!-dodala sam djevojci njen ruksak i dala joj svoju bočicu s vodom i maramice.
-My name is Minako.
-I am Gabriella.
-It's nice to meet you.Then...Tommorow.
-Yes.Tommorow.
Amaya i Minako su izašle mašući mi,a ja sam se smiješila,sretna što sam stekla nove prijateljice.
I sljedeće što znam je da sam sjedila u avionu pored neke plavokose žene.Promeškoljila sam se,a ona me pogledala smiješeći se.
-Napokon si se probudila.
-Što se dogodilo?Gdje sam?Tko si ti?Zašto sam ovdje?Kuda idemo?Što mi se to događa?????
-Trenutno se nalazimo u avionu,kao što vidiš.Pripazi na ponašanje,ljudi te gledaju.Dobila sam zapovijed od gđice Joy da te...
-Znala sam da je ona iza ovoga...Otela me bez dopuštenja mojih roditelja,bez mog dopuštenja!!!!!
-Dopuštenje tvojih roditelja ima.Za tvoje ne znam.Samo moram paziti na tebe za vrijeme puta i dati ti sve što trebaš.
-Moji roditelji?Dali dopuštenje toj kozi?Pa ni ne poznaju ju!Ni ja ju ne poznajem!
-Ne znam.To ćeš rasčistiti s njom.
-O da hoću!! Kuda idemo?
-U Osaku.
-JAPAN?????!!!!!!!!
-Da.Sletjet ćemo u Osaki.Tamo ćemo nešto pojesti,pa te vodim u kupovinu.
-Možemo navečer van?-pokušala sam gledati pozitivnu stranu.Vidjet ću Japan.
-Ne.Prije no što padne mrak,krećemo mojim autom do Tottorija.
-Tottori?Kakvo je to ime?-smijala sam se nadajući se da je sve san i da ću se uskoro probuditi u svom krevetu.
-Japansko.Tamo će te preuzeti netko drugi.Bogu hvala!-ovo zadnje promrmljala je sebi u bradu,no čula sam ju.
-A kako se ti zoveš?
-Sara Mitchoff.
-Gabriella Monteou.
-Znam.Drago mi je.Valjda ćemo izdržati jedna s drugom jedan dan.
Nasmijale smo se,a zatim mi je Sara pričala o Tottoriju.Već mi se svidio.Možda ovo ipak neće biti tako loše...Osim činjenice da ganjam ludog maskiranog ubojicu,bila sam odlično!
Nisam shvaćala apsolutno ništa.Htjela sam nazvati Juliju da mi pomogne,ali sam se sjetila da ne smijem nikome ništa govoriti. -.-' Koga briga!Najbolja prijateljica ima pravo znati.Nazvala sam ju,a kad se javila,samo sam protisnula:Hitno je!Dođi k meni.Za 15 minuta se pojavila sa mojim vratima.Uvukla sam ju u stan i dala joj da pročita pismo.Dok je čitala,pričala sam joj što mi je rekao Mario.
-Nikome ni riječi.A sad...Što da mislim?Što da radim?
-Ok...Ovo je...čudno!
-Znam.Pomozi!Što da napravim?
-Nazovi ju.Nek ti objasni.
-Odakle mi broj?
-Pa...Ako ti je rekla da joj javiš odluku,znači da je negdje priložila ili broj ili adresu.
-Bravo Jul!Ali...strah me...
-Znam.I mene je.
Prekopala sam sve dokumente i našla posjetnicu.Otipkala sam broj i stala.
-Što ako...
-Što ako što?Što ti može biti?Pitaj ju sve,sve što ti nije jasno.
Kimnula sam glavom i prislonila mobitel uhu.Dugo se nitko nije javljao,a onda se začuo nepoznat mi glas.
-Samantha Joy,izvolite.
Progutala sam knedlu i promucala:Hhaloo?
-Da,recite.
-Gabriella Monteou.
-Gabriella!-iznenadila se.
-Da...
-Onda dušo?Što misliš?
-Ne znam što da mislim!Ništa mi nije jasno!Ne razumijem apsolutno ništa!Napisali ste mi pismo kao da imam 8 godina i da ništa ne znam!Zahtjevam objašnjenje ako želite odluku.
Samantha je šutjela.
-Gospođo?
-Gospođica...
-Dobro,gospođice?
-Da...Shvaćam.Dreams Of The World,u 18h?
-Dogovoreno.Doviđenja!
-Do...Doviđenja!
Spustila sam mobitel.Samantha se doimala uzdrmano.Neka.Sad ću barem saznati o čemu se radi.Julija je listala debelu knjigu koja je bila pred raspadom.
-Što kaže?-podigla je pogled.
-Naći ćemo se pa će mi objasniti.
-Odlično!
-Što to čitaš?
-Dnevnik.
-Kakav vražji dnevnik?
-Dnevnik agentice koja je prije tebe pokušala zaustaviti Fantoma.
-Zar ih je bilo i prije?
-Pa...Izgleda da je.
-Kako se zove?
-Agentica?Aoi Zhang.
-Kineskinja??
-Japanka.
-Ideš!Što joj se dogodilo?
-Ubijena.Ubio ju je Fantom.
Skoro sam pala.
-Dakle...Ipak je ozbiljno.
-Ooooooooooo daaaa!!Dnevnik je pun fotografija i sav pisan rukom,osim zadnje dvije stranice.
Pogledala sam u knjigu.Na predzadnjoj stranici je bilo isprintano izvješće.Uzela sam ga u ruku i naglas počela čitati:
Agentica Aoi Zhang preminula u laboratoriju dr.Juna Huro-a nakon mnogih pokušaja oživljavanja.
Ozljede koje joj je prouzročio Fantom su bile smrtonosne.
Nakon dugog i teškog rada i sve muke koje je prošla da bi saznala tko je on,usmrtio ju je.
Čim mu je vidjela lice,njena sudbina je bila zapečaćena.
Na samrti je rekla sljedeće:
"Tražite...Čekajte...Doći će ona koja će baciti Fantomovu masku i stati mu na kraj.Čekajte ju.Njeno rođenje označava početak novog doba." Zatim je tražila olovku i papir i nacrtala lice djevojke od nekih 16 godina.
-Julija!Ona me...Ona me nacrtala na samrti.Kako je samo...Kako je znala???-vrištala sam gledajući svoju sliku nacrtanu rukom umiruće žene koja nije uspjela izvršiti zadatak.Nastavila sam čitati:
"Monteou.Prezivat će se Monteou.Ime joj ne znam jer ovisi o njenim roditeljima.Ona.Samo ona ga može zaustaviti."Ispustila sam papir i pala.To je zadnje čega se sjećam...
Kad je nastava napokon završila,razvlačile smo se do kuće.Razgovarale smo o važnim životnim temama na način koji bi se mnogima učinio djetinjim i nezrelim,ali tako smo znale,to su bila naša stajališta i mišljenja i tako smo ih izražavale.Takvim razgovorima smo mnogo saznale jadna o drugoj. Npr.znam da se želi udati i imati djecu:skladnu obitelj uvijek na okupu,želi postati spisateljica i na dobrom je putut da to postigne,a ona zna da ja jednostavno želim osobu koja će me voljeti i uvijek podupirati,biti uz mene i da mi nije mi bitan papir s biljegom i potpisom koji će nas vječno vezivati.Zna i da maštam o nekom uzbudljivom,opasnom zanimanju i da želim život ispunjen pustolovinama.Željela bih biti špijunka,tajna agentica ili pilotkinja.Želim putovati,vidjeti svijet.Sada pričamo upravo o tome koja mjesta bismo željele posjetiti.Julija je opčinjeno nabrajala romantična mjesta iz filmova i knjiga.
-Novi Zeland je predivan.Volim ga još od kad sam prvi put pogledala Gospodara prstenova.
-I meni se sviđa.Ali ja želim upoznati nove kulture i običaje.Azija je fantastična!Indija,Kina,Japan...Predivne države s zanimljivom prošlošću i mjestima koja su tako strašna da možeš ostati bez glave-
Julija je kimala glavom.
-Čula sam da u Kambodži jedu tarantule.Odvratno.
-Pa što sad?Ako su ljudi siromašni,a paukova je puno,zašto ne?Ali Angkor Wat je zaista vrijedan divljenja.
-DA!To je jedna od građevina koje su uvijek plijenile moju pažnju.Skupa s Eiffelovim tornjem,Kipom slobode i Taj Mahalom.
-Zaista bih željela proputovati svijet i vidjeti sve to.
-Vodit ćeš me sa sobom,je li tako,Gabby?
-Naravno!
*******************
Pozdravile smo se i otišle svaka prema svojoj zgradi.Imala sam još dosta za hodati,a kiša je dosadno padala i močila mi kosu,pa sam skrenula u Dreams Of The World.To je bilo moje najdraže mjesto u gradu,poslije moje sobe.Dreams Of The World je bio nešto između muzeja i kafića.Zidovi su bili narančasti,a na njima su bili ispisani najljepši stihovi na različitim jezicima.Na zidovima su visjele slike najljepših prirodnih ljepota,najčudesnijih građevina i spomenika.Tamni laminat se presijavao na svijetlu.Stolovi,stolice i kutne garniture,ormarići i šank su uvijek bili čisti i sjajni,a osoblje drago i nasmiješeno.Tamo si mogao isprobati razne specijalitete iz cijelog svijeta. Kada sam ušla,konobar za šankom se nasmiješio.Sjela sam za šank,na visoku stolicu.
-Kako si mala?
-Ide... Ti?
-Ma super je.
-Inače?Nešto novo?
Mario se sagnuo pod šank i izvukao veliku žutu kovertu.
-Tražili su te.
-Tko je mene tražio?Daj ajde...Jesi siguran da nije za mamu?
-Jasno piše:Gabriella Monteou.
-Tko je to ostavio Mario?
-Ne znam...Prije par dana pojavili su se neki čudni ljudi.Dva tamnoputa muškarca odjevena poput indijskih prinčeva i jedna bjelkinja u crvenom sariju.Predstavila se kao Samantha Joy i izričito naglasila da je važno da joj se što prije javiš s odlukom.Zatim je rekla da je prilično uvjerena da nećeš moći odbiti.I rekla je da to nikome ne pokazuješ i nikome ne govoriš ništa o tome.
Zbunjeno sam ga gledala i uzela kovertu u namjeri da ju rastrgam,ali me zaustavio i dodao:Rekla je da otvoriš kod kuće,u svojoj sobi.
-To je neka šala?Urotili ste se protiv mene?Dosadno vam je pa me zazate?
-Ne.Sve je istina.
Ozbiljno me gledao,pa sam popila svoj sok od manga,ostavila novčanicu od 10 kuna,tiho ga pozdravila i odjurila van.Kiša je padala još jače no prije,pa sam potrčala kući.Kovertu sam stisnula na prsa da se ne smoči.Bezuspješno.Već su se nazirali neki štambilji,potpisi i slike.Bila sam jako znatiželjna,ali i uplašena.Odjednom je nestao sav moj pustolovni duh.Otključala sam vrata zgrade i potrčala stepenicama na 1.kat.Otključala sam stan i povikala:Heeej!Nikoga nije bilo kod kuće.Još bolje.Odjurila sam u sobu.Bacila sam ruksak u kut,skinula jaknu i stavila ju na krevet,izula tenisice i odnijela ih u hodnik,pa sam se vratila i stavila kovertu na stol.Bila je stvarno velika i debela,teška i posve mokra.Polako sam ju i pažljivo podrapala,a po stolu su se rasuli dokumenti,koverte i jedna debela,stara knjiga.Uzela sam olovku i pri vrhu podrapala jednu bijelu kovertu.Iz nje je ispalo pismo.Rastvorila sam ga.
Draga Gabriella,
ne poznaješ me,ali ja itekako poznajem tebe.Pratim tvoj svaki korak od tvog rođenja.Smatram da ćeš uskoro biti spremna saznati istinu.Ali nikako ne putem pisma.To ćemo riješiti uživo,kad se napokon sretnemo.Za sad ću ti reći sve o tvojoj misiji.
Putovat ćeš,upoznati nove kulture i jezike,vidjeti najljepša mjesta na svijetu,steći nove prijatelje,ali to sve usput.Moraš sresti nekoga tko se predstavlja kao Fantom smrti.Uzrok je patnji mnogih ljudi na planetu.Ti ćeš je okončati.Znam što sada misliš;valjda ne očekujete od mene da ubijem tog čovjeka?Ne.Samo ga pronađi,identificiraj i dojavi tu informaciju meni.Čini se jednostavno,ali neće biti.Sigurno se pitaš:zašto baš ja?Zato jer si ti,po proročanstvu,jedina koja može spriječiti Fantoma da zalije svijet krvlju.Jedina...Razmisli o tome.Ti si ona koja može spasiti živote milijunima ljudi.Samo ti...
Uvijek uz tebe,spremna pomoći
Samantha Joy
Kasnim...Opet.Ništa novo.Trčim dok mi kiša klizi niz obraze.Jakna silom želi pobjeći s moga tijela.Zakopčavam gumbe.Nećeš ti mene zekati...Vjetar mi istrgne kišobran iz ruke.Neka.Nemam vremena. A ionako je bio za smeće.Trčim.Prljava voda iz lokvi mi prska po novim trapericama.Tenisice su promočile.Jakna se otkopčala.Ponovno.Osvrćem se za kišobranom i čvršće primim ruksak.Namjestim ga na leđa trčeći i shvaćam da je kišobran zauvijek izgubljen.Bad day...Again.Stižem na dogovoreno mjesto.Nema je.Otišla je...Ne krivim ju.Ne moramo obje dobitI neopravdani zbog mene.Trčim dalje...Prema školi.Tenisice propadaju u blato.Traperice su zašpricane.Jakna je otkopčana.Ali i ruksak.Prekasno sam to shvatila.Za sobom sam zametnula bilježnicu iz matematike,čitanku iz hrvatskog i bilježnicu iz talijanskog.Eno je!Žarko žuta bilježnica leži u blatu.A pored nje čitanka!Ali nema matematike...Ne!!!!Nema moje zadaće!Napokon se sjetiš napisati zadaću iz glupog predmeta poput matematike i onda ti ispadne bilježnica.Dobit ću jedan...Opet...
**********
Julija stoji kraj vrata učionice i uvlači me unutra.U ruke mi gura bilježnicu i hrpu papira spojenih spajalicom.
-Zadaća i referat.
Gledam je i ne mogu vjerovati.Bacim joj se u zagrljaj.Čvrsto je držim sve do zvona i smijem se.
-Častim te kolačima!
Julija kima glavom i sjeda na mjesto.Sretno se bacim na klupu i bacim ruksak na pod.Sjedam i vadim stvari.Na rub stola stavljam referat,a zamjensku bilježnicu privlačim k sebi.Čitam zadaću i apsolutno ništa ne shvaćam.
-Julija,genijalko!Moraš mi to objasniti...Okrenula se otraga i gleda u mene.Smije mi se.
-Idemo u Racoon poslije škole da pojedemo nešto slatko?
-Ne stignem.Imam problema doma.Znaš...
Kimnem glavom.Julija je bila slatka djevojka duge crvenkasto-smeđe kose koju je uglavnom vezala u visoki rep.Njene velike zeleno-smeđe oči su uvijek ocrtavale njeno raspoloženje.Bila je srednje visine,ne premršava,ne debela-naj taman!Draga i mila,romantična i tajanstvena,zabavna,otkačena i smiješna,inteligentna,snalažljiva i odlična prijateljica.Njena obitelj je razorena.Tata pije,mama puši i luduje svake večeri,a Julija je mirna i normalna unatoč tome.Divim joj se.Ona je totalna suprotnost meni,luđakinji kratke crne kose koja blješti ljubičasto i velikih taamnooo plavih očiju.Malo niža od Julije,malo mršavija od Julije,puno neodgovornija od Julije,puno otkačenija,smiješnija,luđa od Julije,spretnija od Julije,brzopletija od Julije...Ali najbolja prijateljica Julije.A to je ono najbitnije.. ;)
Kasnim...Opet.Ništa novo.Trčim dok mi kiša klizi niz obraze.Jakna silom želi pobjeći s moga tijela.Zakopčavam gumbe.Nećeš ti mene zekati...Vjetar mi istrgne kišobran iz ruke.Neka.Nemam vremena. A ionako je bio za smeće.Trčim.Prljava voda iz lokvi mi prska po novim trapericama.Tenisice su promočile.Jakna se otkopčala.Ponovno.Osvrćem se za kišobranom i čvršće primim ruksak.Namjestim ga na leđa trčeći i shvaćam da je kišobran zauvijek izgubljen.Bad day...Again.Stižem na dogovoreno mjesto.Nema je.Otišla je...Ne krivim ju.Ne moramo obje dobitI neopravdani zbog mene.Trčim dalje...Prema školi.Tenisice propadaju u blato.Traperice su zašpricane.Jakna je otkopčana.Ali i ruksak.Prekasno sam to shvatila.Za sobom sam zametnula bilježnicu iz matematike,čitanku iz hrvatskog i bilježnicu iz talijanskog.Eno je!Žarko žuta bilježnica leži u blatu.A pored nje čitanka!Ali nema matematike...Ne!!!!Nema moje zadaće!Napokon se sjetiš napisati zadaću iz glupog predmeta poput matematike i onda ti ispadne bilježnica.Dobit ću jedan...Opet...
**********
Julija stoji kraj vrata učionice i uvlači me unutra.U ruke mi gura bilježnicu i hrpu papira spojenih spajalicom.
-Zadaća i referat.
Gledam je i ne mogu vjerovati.Bacim joj se u zagrljaj.Čvrsto je držim sve do zvona i smijem se.
-Častim te kolačima!
Julija kima glavom i sjeda na mjesto.Sretno se bacim na klupu i bacim ruksak na pod.Sjedam i vadim stvari.Na rub stola stavljam referat,a zamjensku bilježnicu privlačim k sebi.Čitam zadaću i apsolutno ništa ne shvaćam.
-Julija,genijalko!Moraš mi to objasniti...Okrenula se otraga i gleda u mene.Smije mi se.
-Idemo u Racoon poslije škole da pojedemo nešto slatko?
-Ne stignem.Imam problema doma.Znaš...
Kimnem glavom.Julija je bila slatka djevojka duge crvenkasto-smeđe kose koju je uglavnom vezala u visoki rep.Njene velike zeleno-smeđe oči su uvijek ocrtavale njeno raspoloženje.Bila je srednje visine,ne premršava,ne debela-naj taman!Draga i mila,romantična i tajanstvena,zabavna,otkačena i smiješna,inteligentna,snalažljiva i odlična prijateljica.Njena obitelj je razorena.Tata pije,mama puši i luduje svake večeri,a Julija je mirna i normalna unatoč tome.Divim joj se.Ona je totalna suprotnost meni,luđakinji kratke crne kose koja blješti ljubičasto i velikih taamnooo plavih očiju.Malo niža od Julije,malo mršavija od Julije,puno neodgovornija od Julije,puno otkačenija,smiješnija,luđa od Julije,spretnija od Julije,brzopletija od Julije...Ali najbolja prijateljica Julije.A to je ono najbitnije.. ;)
Kasnim...Opet.Ništa novo.Trčim dok mi kiša klizi niz obraze.Jakna silom želi pobjeći s moga tijela.Zakopčavam gumbe.Nećeš ti mene zekati...Vjetar mi istrgne kišobran iz ruke.Neka.Nemam vremena. A ionako je bio za smeće.Trčim.Prljava voda iz lokvi mi prska po novim trapericama.Tenisice su promočile.Jakna se otkopčala.Ponovno.Osvrćem se za kišobranom i čvršće primim ruksak.Namjestim ga na leđa trčeći i shvaćam da je kišobran zauvijek izgubljen.Bad day...Again.Stižem na dogovoreno mjesto.Nema je.Otišla je...Ne krivim ju.Ne moramo obje dobitI neopravdani zbog mene.Trčim dalje...Prema školi.Tenisice propadaju u blato.Traperice su zašpricane.Jakna je otkopčana.Ali i ruksak.Prekasno sam to shvatila.Za sobom sam zametnula bilježnicu iz matematike,čitanku iz hrvatskog i bilježnicu iz talijanskog.Eno je!Žarko žuta bilježnica leži u blatu.A pored nje čitanka!Ali nema matematike...Ne!!!!Nema moje zadaće!Napokon se sjetiš napisati zadaću iz glupog predmeta poput matematike i onda ti ispadne bilježnica.Dobit ću jedan...Opet...
**********
Julija stoji kraj vrata učionice i uvlači me unutra.U ruke mi gura bilježnicu i hrpu papira spojenih spajalicom.
-Zadaća i referat.
Gledam je i ne mogu vjerovati.Bacim joj se u zagrljaj.Čvrsto je držim sve do zvona i smijem se.
-Častim te kolačima!
Julija kima glavom i sjeda na mjesto.Sretno se bacim na klupu i bacim ruksak na pod.Sjedam i vadim stvari.Na rub stola stavljam referat,a zamjensku bilježnicu privlačim k sebi.Čitam zadaću i apsolutno ništa ne shvaćam.
-Julija,genijalko!Moraš mi to objasniti...Okrenula se otraga i gleda u mene.Smije mi se.
-Idemo u Racoon poslije škole da pojedemo nešto slatko?
-Ne stignem.Imam problema doma.Znaš...
Kimnem glavom.Julija je bila slatka djevojka duge crvenkasto-smeđe kose koju je uglavnom vezala u visoki rep.Njene velike zeleno-smeđe oči su uvijek ocrtavale njeno raspoloženje.Bila je srednje visine,ne premršava,ne debela-naj taman!Draga i mila,romantična i tajanstvena,zabavna,otkačena i smiješna,inteligentna,snalažljiva i odlična prijateljica.Njena obitelj je razorena.Tata pije,mama puši i luduje svake večeri,a Julija je mirna i normalna unatoč tome.Divim joj se.Ona je totalna suprotnost meni,luđakinji kratke crne kose koja blješti ljubičasto i velikih taamnooo plavih očiju.Malo niža od Julije,malo mršavija od Julije,puno neodgovornija od Julije,puno otkačenija,smiješnija,luđa od Julije,spretnija od Julije,brzopletija od Julije...Ali najbolja prijateljica Julije.A to je ono najbitnije.. ;)